HR 
EN Teleferika povijest
Boksitna industrija
izvor: HRVOJE RATKAJEC , Prostorni vidici industrijalizacije u Istri od 1918. do 1940.: primjeri razvoja... ČSP, br. 2., 319.-339. (2014)
Industrija vađenja boksita kao osnovne sirovine za izradu aluminija na području Julijske krajine postojala je isključivo u Istri, gdje su se nalazila jedina nalazišta boksita u cijeloj Italiji. Vađenjem i prodajom boksita bavila su se četiri dionička društva i dva društva s ograničenom odgovornošću, a sva su bila osnovana nakon Prvoga svjetskog rata.
Ističemo samo četiri najznačajnija. Jedno od vodećih poduzeća bilo je S.A.M.T. Società Anonima Mineraria Triestina, koje je kao dioničko društvo osnovano 4. svibnja 1921. sa sjedištem u Trstu. Prvi dioničari bili su iz redova tršćanske ekonomske elite, a prednjačila je glavna tršćanska banka, Banca Commerciale Triestina(BCT). Namjena poduzeća bila je vaditi boksit, najprije na lokacijama oko Žminja, Labina i Vižinade, a zapošljavalo je 300 radnika.
Poduzeće Società Anonima Italiana delle bauxiti (S.A.I.B.) osnovano je 28. svibnja 1924. u Trstu na temelju koncesije za vađenje boksita koju je imao Sindacato Minerario Italiano per la Venezia Giulia Società Anonima iz Trsta. Cilj mu je bio naći i analizirati ležišta boksita u Istri i na temelju tih analiza započeti djelatnost poduzeća, tj. opremiti ga za iskorištavanje tih ležišta. Tako je S.A.I.B. imao u najmu (od pulske općine) zemljište za vađenje boksita kod mjesta Boncastello (ili Buoncastello) u pulskoj općini, koje je počeo eksploatirati 1926. godine. Poduzeće Mineraria Triestina nastalo je 22. studenoga 1920. kao društvo s ograničenom odgovornošću za vađenje i prodaju boksita, s ugovorom među devet suvlasnika, od kojih moramo istaknuti Ernesta Leknera, trgovca iz Trsta, i inženjera Bruna Slocovicha, koji je surađivao i kod osnivanja S.A.I.B.-a.
Godine 1922. poduzeće se dokapitaliziralo, a tršćanska obitelj Brunner preko “svojih” poduzeća Società Anonima Carbonifera ARSA i Fratelli Brunner imala je u vlasništvu dobru trećinu kapitala društva. Taj je događaj bio uvod u tješnju suradnju s ARSA-om. Naime, Mineraria Triestina prve je godine intenzivno istraživala na svojim poljima pokraj Labina, gdje je bio glavni pogon ARSA-e, te pokraj Sv. Petra u Šumi i u Višnjanu, koji su se nalazili nedaleko od polja S.A.M.T.-a (Sv. Petar je blizu Žminja, a Višnjan pokraj Vižinade). Zbog ograničenih financijskih sredstava poduzeće je crpilo samo nalazište kod Sv. Petra u Šumi, koji je bio blizu glavne željezničke pruge Pula – Trst, kojom bi poduzeće najlakše transportiralo rudu do pristaništa (u tom slučaju Pule ili Trsta). Poduzeće Società anonima per l’escavo e l’industria di minerali d’alluminio (dalje: Società…) osnovano je 23. veljače 1920. kao dioničko društvo u Rijeci s većinskim kapitalom mađarskoga poduzeća Società dell’alluminio di Budapest u obliku evidentiranih, ali još neiskorištavanih ležišta rude pokraj Lubenica na otoku Cresu (Comune di San Giovanni) i u okolici Labina (S. Domenica di Albona, tj. Sv. Nedelja i Sumberesi, tj. Stepančići).
S obzirom na to da je riječ o poduzeću koje je bilo u većinskom vlasništvu tuđega, netalijanskoga društva, a svoju je djelatnost izvodilo na novom talijanskom teritoriju, uskoro je došlo do “podržavljenja”. Na izvanrednom zasjedanju generalne skupštine 10. kolovoza 1922. dogovoreno je da će “talijanski” dioničari (među njima treba istaknuti poduzeće Società Italiana di Credito Commerciale, koje je osnovala jedna od glavnih talijanskih banaka, Banca Commerciale Italiana) dobiti u vlasništvo 59% dionica, a 41% ostalo je “mađarskim” dioničarima okupljenima oko Banca Generale Ungherese di Credito in Budapest (s podružnicom u Rijeci). U skladu s promjenom vlasništva, sjedište poduzeća prebačeno je iz Rijeke u Trst. Kao što možemo zaključiti iz opisa poduzeća, primarni lokacijski čimbenik za razvoj te industrije bila je sirovina, jer se iskopavalo ondje gdje su bila nalazišta boksita. Iskopi su bili raspršeni po cijeloj Istri, a najviše koncentrirani oko nalazišta na području Vižinada – Višnjan (Brtonigla kod Novigrada), Žminj – Sv. Petar u Šumi i Labin – Sv. Nedelja. Najaktivniji su bili iskopi na području Labina, gdje su iskopavala sva četiri veća poduzeća (S.A.M.T., S.A.I.B., Mineraria Triestina i Società…).
Drugi lokacijski čimbenik, zajednički u sva četiri poduzeća, transport je sirovina do tržišta. Transport se odvijao primarno kamionima po cestama od iskopa do pristaništa (Rovinj, Novigrad, Rabac i Plomin). U slučaju iskopa na području Labina poduzeća su investirala u izgradnju žičara (S.A.M.T.) ili željezničkih pruga (Società…) zbog jeftinijeg i bržega transporta do pristaništa. S.A.M.T. je koristio Rabac, a Società… Plomin, budući da je imala iskope pokraj Sv. Nedelje, koja je bliže Plominu nego Rapcu. Upravo je transport sirovine bio velika prepreka za razvoj te rudarske grane jer su poduzeća s jedne strane, zbog lokacija nalazišta, bila prisiljena koristiti lošu i skupu istarsku cestovnu infrastrukturu, a s druge strane nisu raspolagala velikim svotama društvenoga kapitala koji bi mogla investirati u druge načine transporta.Iz pristaništa je ruda putovala morskim putovima, po svemu sudeći preko talijanskih luka (tršćanska luka nije sudjelovala u tome) do međunarodnih ili domaćih klijenata. Međunarodni klijenti bili su u državama koje su imale tehnološki i produkcijski jako razvijene metaloprerađivačke industrije, primjerice u Njemačkoj, ili su prolazile intenzivnu industrijalizaciju u međuratnom razdoblju, primjerice Norveška i Sjedinjene Američke Države.Njemačka je bila glavno inozemno tržište za oba najveća dionička društva (S.A.M.T. i Società…), s time da je izvoz S.A.M.T.-a u Njemačku i u drugoj polovini tridesetih godina nedvojbeno bio povezan s dobrom političkom i gospodarskom suradnjom između Njemačke i fašističke Italije. A to je i vrijeme važnog preokreta u eksploataciji istarskoga boksita.
Naime, glavni konkurent istarskomu boksitu na domaćem i međunarodnom tržištu 1920-ih i u prvoj polovini 1930-ih bila je Francuska, a poslije, i u manjoj mjeri, i Jugoslavija te Mađarska. Talijanska autarkična ekonomska politika već je od 1934. nastojala ograničiti uvoz boksita iz inozemstva i zamijeniti ga domaćim boksitom. Ako tomu pribrojimo i stimuliranje domaće proizvodnje aluminija (u Porto Margheri, Roveretu i Bolzanu), onda nije iznenađujuće da je S.A.M.T. potkraj tridesetih godina većinskim dijelom iskopanog boksita opskrbljivao talijansku industriju aluminija, vjerojatno najviše tvornice u Porto Margheri, koje su bile najbliže (Istri).Možemo primijetiti da u eksploataciji boksita poduzeća nisu ulagala toliko u tehnološki napredne strojeve ili opremu, nego u zemljišta, osnovnu opremu za kopanje i čišćenje rude te transportna sredstva. Na temelju toga možemo logično izvesti zaključak da su kao radnike zapošljavali lokalne seljake, tj. nekvalificiranu radnu snagu. Inače, ako uspoređujemo podatke Istarske trgovinske i industrijske komore (Camera di Commercio, tj. Consiglio provinciale dell’economia corporativa) za 1929./1930. s podacima državnoga inndustrijskog i trgovačkog popisa (Censimento industriale e commerciale) iz 1927., udio radnika zaposlenih na vađenju boksita bio je oko 5% svih zaposlenih u industriji i obrtništvu u Istarskoj provinciji. To je možda malo, ali industrija eksploatacije boksita bila je po broju zaposlenih radnika druga najveća rudarska djelatnost u provinciji (nakon iskopavanja ugljena). S.A.M.T. je imao oko 400 radnika, što je oko 40% svih zaposlenih u toj grani u Istri te godine, a Società… oko 150 radnika. Lokacijski čimbenici koji su utjecali na nastanak i formiranje industrije eksploatacije boksita nisu favorizirali koncentriranje pogona, tj. mjesta vađenja, pa ne možemo govoriti o prisutnosti lokalizacijskoga obrasca.
Na prvi se pogled čini da su poduzeća mogla surađivati pri transportu iz nalazišta kod Labina. Međutim, S.A.M.T. je nakon integracije S.A.I.B.-a i Minerarije 1930. koristio pristaništa Rabac, Rovinj i Novigrad, a Società… pristanište Plomin. ARSA, s kojom je Mineraria surađivala 1920-ih, imala je svoja pristaništa u Štalijama i Bršici. Sva spomenuta pristaništa zaista su blizu jedna drugih, ali to ne znači da su bila međusobno bilo kako povezana. Sva su poduzeća imala sjedište u Trstu, ali su poduzetničke pobude i kapital dolazili iz različitih područja. Pri osnivanju i početnom razvoju dvaju najvećih poduzeća (S.A.M.T. i Società…) sudjelovao je bankovni kapital (BCT za S.A.M.T. i Banca Generale Ungherese di Credito iz Budimpešte, tj. Rijeke za Società…). Isto su tako u oba poduzeća vodeću ulogu imali dioničari, tj. upravitelji koji nisu bili iz Trsta. Naime, S.A.M.T. je od 1926. bio u vlasništvu kanadskoga poduzeća Aluminium Ltd. iz Toronta u Kanadi, a u upravljanju Società… sudjelovale su dvije skupine: tršćansko-istarska i riječko-mađarska.47 Prva si je osigurala primat u vrijeme “podržavljenja” poduzeća, u čemu ju je podržala Banca Commerciale Italiana, tj. njezina podružnica Società Italiana di Credito Commerciale. Druga je skupina pri osnivanju poduzeća imala u vlasništvu nalazišta boksita, a poslije je doprinosila svojim znanjem, tj. poslovnim vezama. Prvi tršćanski poduzetnički poticaj došao je iz Sindacato Minerario Italiano per la Venezia Giulia Società Anonima, koji je raspolagao znanjem i kapitalom za osnivanje S.A.I.B.-a. Drugi značajni poduzetnički poticaj iz Trsta bila je investicija Brunnera i njihove ARSA-e u Minerariju. Kod oba poduzeća možemo primijetiti i suradnju različitih trgovaca, poduzetnika ili odvjetnika kao suvlasnika, i iz Trsta, Rijeke i Beča i iz “stare” Italije.
Možemo ustvrditi da je ta industrijska djelatnost, s obzirom na to da nije bila toliko kapitalno intenzivna, bila privlačna za različite tipove investicija iz različitih područja. Najviše ih je bilo iz Trsta. To je primjer “Jacobs-obrasca”. Za “MAR-obrazac” imamo više primjera. Prvi je osnivanje i razvoj S.A.I.B.-a pomoću znanja i kapitala koje je imao Sindacato Minerario Italiano per la Venezia Giulia Società Anonima. Tu možemo dodati sudjelovanje inženjera Slocovicha pri osnivanju Minerarije i poslovnu suradnju s ARSA-om. Drugi, i najznačajniji, primjer ujedinjavanje je S.A.M.T.-a sa S.A.I.B.-om i Minerarijom, manjim poduzećima koja su imala svoja nalazišta u Istri 1930. godine. Ujedinjenje i posljedična inkorporacija obaju poduzeća u S.A.M.T. shvaćeno je kao prigoda za konsolidaciju i razvoj na početku velike gospodarske krize.48 Riječ je o primjeru horizontalne integracije poduzeća u istoj grani budući da je osnovna namjera integracije bila koncentracija postojećih rudnika i nalazišta u okviru jednoga vlasnika, S.A.M.T.-a.
Teleferika Rabac-Cere
Izvor: Marijan Milevoj, blog Labinska Republika
U posljednjih desetak godina stalno se aktualizira izgradnje žičare između Labina i Rapca, kako bi se smanjio pritisak motornih vozila na ovo ljetovalište, koji za ljetnih dana sve više guši ovo mjesto. Iz istog razloga takva su razmišljanja u sklopu Istratransa bila aktualna prije gotovo pola stoljeća, kada su automobili rijetki, ali vizije očito nije nedostajalo. Danas, u ovo vrijeme izgradnja žičare podsjeća na fantastičnu priču s poznatim ishodom kao i, primjerice, podzemni grad, koji se također već petnaestak godina kao top turistička atrakcija povezuje i s Rapcem. Oni malo bolje upućeni u povijest našeg zavičaja znaju da je Rabac već sredinom 1925. godine dobio žičaru, ali ne za prijevoz turista, već boksita, te da se u dužini od devet kilometara protezala do sela Cere. Tu je bilo glavno odlagalište boksita, koji se potom prevozio do utovarne luke u Rapcu, popularne teleferike i potom putem dvije pokretne trake utovarivao na brodove. Nosivost brodova za prijevoz boksita iznosila je do 10 tisuća tona boksita iskopanog u selu Cere i u okolici Svetog Martina, a najveći brod koji je pristao uz specijaliziranu luku zvao se Tergesten.
Pripadao je Martinolichu,tršćanskom brodovlasniku lošinjskih korijena. Boksit u Istri je eksploatirala tršćanska tvrtka S.A.M.T (Societta Anonnima di Minerale Trieste), a u Labinu njeno je sjedište bilo u današnjoj zgradi javnog poduzeća Vodovod. Jedno vrijeme rukovoditelj žičare je bio Tršćanin Batagliarini, koji se ovdje upoznao s Rapčankom Leonillom Gobbo, vjenčao, da bi potom završili u Trstu, gdje je ona prije nekoliko godina umrla u dobokoj starosti od 107. godina.
Najveći promet teleferike, bio je za rata u Abesiniji, a osim Rapca boksit se prevozio još preko plominske luke, koja je uskotračnom prugom bila povezana sa Šumberom.Najveći dio boksita završavao je u Rotterdamu, a boksit slabije kakvoće prevozio se trabakulima do pulske cementare. Na teleferiki je stalno bilo zaposleno desetak ljudi, a kada je bilo više utovara radilo se danonoćno uz povremeno dodatno zapošljavanje, uglavnom ljudi iz obližnjih Gondolići.
Nakon rata promijenjeni su pravci prijevoza boksita, a žičaru su demontirali najvećim dijelom stručni njemački zarobljenici. Ona je potom prenijeta u južnu Srbiju, iako se spominje i Tuzla. Ostao je samo betonski kostur teleferike, koja danas uglavnom služi za upit znatiželjnih turista. Posljednje količine boksita u Istri su iskopane potkraj 80-ih proteklog stoljeća, a na Labinšćini još i ranije.
